Saturday, 11 December 2010

Veronika Santo: Vrt pramačnih figura

Veronika Santo piše znanstvenu fantastiku još od vremena Siriusa, za svoje priče je i nagrađivana, uvrštavana je i u antologije, no nakon višegodišnje pauze spisateljski se ponovno probudila prije godinu-dvije. Odluka zagrebačke udruge za znanstvenu fantastiku SFera da jednoj od najoriginalnijih domaćih žanrovskih spisateljica napokon objavi knjigu, hvale je vrijedan potez, a zbirka Vrt pramčanih figura daje presjek najboljih i starijih i novijih ostvarenja Veronike Santo, koja su nastajala kroz punih četvrt stoljeća.



Priče Veronike Santo pretežno su storije o ženskoj moći ili nemoći, o ženskoj snazi ili patnji, krhkosti i neslomljivosti, o snalaženju glavnih junakinja u više ili manje neprijaznome svijetu bliske budućnosti ili malo pomaknute sadašnjosti. Žene su ovim pričama najčešći subjekti radnje, ali su ponekad i objekti, nesvjesni višedimenzionalnog pletiva koje oko njih grade formalni junaci priča; nedvojbenim međutim ostaje da se zbog njih, žena, sve u priči zbiva. U pričama lokalnijeg kolorita po važnosti utjecaja na bit priče ponekad se nadmeće i više generacija ženskih likova.

Već u prvoj priči, Duboke vode, sudbina nekoliko blisko povezanih žena prelama se u mreži burnih balkanskih događanja novijega doba, koja koincidiraju s njihovim osobnim tragedijama ili životnim lutanjima. Junakinje osobne probleme pokušavaju riješiti odlascima vidovnjacima i iscjeliteljima, a iz te se atmosfere magijskog i nadnaravnog rađaju turobne asocijacije na događanja u okolnom svijetu. Posljednje putovanje bećara Janike starija je autoričina priča u kojoj se klasični fantastični motivi utjelovljenja nečastivog u nekom prolaznom zemaljskom biću isprepliću s klasičnim znanstvenofantastičnim motivima putovanja kroz vrijeme. Svemirski putnici što ostaju zarobljeni na živom planetu, na koji su bili prisiljeni sletjeti, akteri su priče U noć. Priča Daždevnjaci pak govori o snošljivosti spram drukčijeg, kroz parabolu o nenormalnosti koja je društveno nepoželjna dok je u manjini, ali kad zahvati većinu čovječanstva, postaje novi standard. Atmosferu harema na sultanovu dvoru izvrsno predočuje priča Ekstaza: Otomansko carstvo, 13. stoljeće, u kojoj se kao uljez pojavljuje prostor-vremenski putnik, slikar-najamnik, koji naručiteljima iz budućnosti za novac prenosi naslikane prizore iz davne prošlosti, ali u toj prošlosti djelomice i zaglavi. Priča Evici, s ljubavlju za junakinju ima žrtvu-osvetnicu u distopijskom svijetu manipulativne tehnologije i mutanata.

Priča Tragovi jedna je od najzanimljivijih u zbirci: postavljena je u ozračje daleke budućnosti i vladavine militantnog režima čije specijalne vojne jedinice love i eliminiraju bića koja su, zapravo, oživljena stvorenja raznih vrsta stradala u davno doba u prirodnim kataklizmama. Osim vrlo originalnog SF motiva, ova priča sadrži i izvanredno postavljenu moralnu dvojbu glavne junakinje o pravu na život, čak i takvih stvorova koja budeći se iz daleke prošlosti u aktualnom vremenu imaju status monstruma. Naslovna priča, Vrt pramčanih figura, pomalo borgesovski pripovijeda o pomorcu koji se iskupljuje za davni grijeh gradeći kriptografsku mapu za spas svoje duše. Otok u obliku leptira vrlo je atmosferična priča u kojoj glavne junakinje na nekom jadranskom otoku osobnu dramu proživljavaju u svjetlu drevne lokalne legende o ribama-ratnicima. O prikrivenim demonima ili prethodnicama osvajača iz drugih svjetova govori priča Čemu služe graničari, dok završna priča, U lov, u lov! za glavnog junaka ima vanzemaljca koji se zabavlja zaposjedajući razne oblike zemaljskog živog svijeta.

Osim što su mnoge priče Veronike Santo u ovoj zbirci ženski osviještene, mnoge od njih nas, neovisno od te rodne polaznice, hoće i zavesti usmjeravanjem čitateljske pažnje na stanovite okolnosti koje se, u žanru, čine poznatima, da bi izokretanjem perspektive dobile sasvim drugi predznak. Nijedna od ovih priča nije jednoznačna; nijedna nije rađena po formuli junak-problem-rješenje; putovi su njihovi razgranati, i zabavno ih je slijediti.

Autor teksta: Davor Šišović


(Objavljeno u Glasu Istre, 1. kolovoza 2008.)

0 коментара:

Post a Comment